
Koncertom Marko Hatlak Benda i specijalnim gostom, gitaristom Vlatkom Stefanovskim, sinoć je u Kolarčevoj zadužbini u Beogradu spuštena zavesa na 28. Beogradski letnji festival.
Tokom proteklih 19 dana, od 21. juna do 7.jula, publika je mogla da pogleda 21 program, nije otkazan ni jedan uprkos lošim vremenskim prilikama tokom festivala, već je samo došlo do pomeranja termina. Utisci se lagano sležu, a svoje impresije i osvrt za naš portal dao je Aleksandar Saša Ilić, umetnički direktor BELEF-a i profesor na Institutu za umetničku igru u Beogradu. Ilić kaže da je sve išlo po planu, da su gotovo svi programi bili rasprodati, a da su festival obeležili teatar Ulysses sa Malih Brijuna, predstavom “Antigona – 2000 godina kasnije”, zatim Queen tribute Simphony, Ilija Marinković, grupa Ođila, ali i jedan zanimljiv performans.
– Program je zadovoljio sve ukuse, bio je različit, a s obzirom da ja dolazim iz oblasti umetničke igre, performans “Bloody Mary”, koji je izvela izraelska koreografkinja Merav Dagan, ostavio je poseban utisak na mene, a rekao bih i na publiku. Ovaj sjajan projekat imao sam priliku da vidim prvo u Tel Avivu, u decembru prošle godine na velikom svetskom predstavljanju umetnika, i kada smo pregovarali sa Merav nisam verovao da će se ona predstaviti publici u Beogradu već ove godine. Reakcije publike su bile odlične, Merav Degan je jedna vrlo darovita koreografkinja i veoma duhovita, ume da provocira publiku. Ona je ovde izvela ceo program, vrlo intrigantan i škakljiv, u jednom trenutku kada postane interaktivan sa publikom, neko hrabar se odvaži i uđe u performans i nastavi sa Merav na sceni. Ovde joj se pridružila Dženi Sedov koja je zadužena za kulturu u Ambasadi Izraela u Beogradu, a i zamenica je izrealske ambasadorke, i bilo je veoma interesantno. Zahvalio bih se Ambasadi Izraela i ambasadorki Aloni Fišer Kam koja nas podržava u svim kulturnim dešavanjima, ne samo na BELEF-u, nego i na drugim kulturnim manifestacijama gde se pojavljuju umetnici iz te države.

Da li je bilo nekih programa koje ste želeli da publika vidi ove godine, ali nisu došli i zbog čega?
– Iz tehničkih razloga ove godine na BELEF-u neki programi koje smo želeli da dovedemo su otkazani, poput muzičko-plesne predstave iz Izraela, koja će, nadam se, doći sledeće godine, i izložba iz Slovenije nam nije došla. Takođe, jedan veliki koncert je, nadam se, samo prebačen za sledeći, 29. BELEF.
Da li ste zadovoljni podrškom festivalu u finansijskom i medijskom smislu?
– Budžet BELEF-a je jako mali. Za sredstva koja su nama dodeljena, zajedno sa kolegama iz CEBEF-a, uspeli smo da organizujemo bogat program. Svakog dana smo imali po jedan događaj, a bilo bi divno kada bismo pre svega dobili veća budžetska sredstva i to ne samo od Grada Beograda. Mi smo ove godine dobili i podršku od Ministarstva kulture i informisanja, Francuskog kulturnog instituta u Beogradu, koji je već drugu godinu naš partner. Sponzorski paketi dolaze sa strane, ali njih ne možete uvek da očekujete. Medijska podrška je ove godine bila daleko kvalitetnija nego prošle godine, imali smo dve press konferencije pre početka festivala. Na drugoj smo doveli zvezde Belefa koje su predstavile program: Rade Šerbedžija i Lenka Udovički, Merav Dagan, Ivan Ilić autor i kompozitor mjuzikla Pećina i Baka Prase koji je na neki način bio trik i senzacija ovogodišnjeg festivala.

Umetnik ste, koliko vam je kreativnost pomogla u poslu umetničkog direktora BELEF-a?
– Već pet godina sam profesor i vodim Institut za umetničku igru u Beogradu, to je privatan fakultet u okviru Fakulteta za inženjerski menadžment, a bio sam i organizator manjih privatnih projekata koji su zapaženo prošli, tako da mi nije teško da obavljam posao umetničkog direktora BELEF-a. Uživam u ovom poslu, jer je to jedan kreativan proces, uključuje dosta putovanja, nekada i nije baš lako, ali nije administrativan posao. Osnov za oba moja poziva je kreativnost.
Kako osmišljavate program?
– Imperativ ove godine je bio da se izađe iz zatvorenog prostora. Izašli smo iz Studentskog kulturnog centra, jer sam želeo da festival približimo još više našim sugrađanima, ali i gostima Beograda. Dobili smo podršku Vojnog muzeja i galerijski prostor u samom centru Knez Mihajlove u Francuskom kulturnom insititutu. Progam je vođen idejom da će on biti na otvorenom, i na taj način sam koncipirao ovogodišnji BELEF. Za dve godine ova manifestacija će napuniti 30 godina, želeo bih da tada imamo neki prepoznatljiv prostor u gradu, samo za ovaj festival. Verujem apsolutno da Beograd zaslužuje da ima jedan amfiteatar gde će biti smešten BELEF, ali i pozornica za neke druge događaje.

Šta biste menjali?
– Moja ideja je da festival ne treba da traje dugo, već da traje kraće ali da bude intenzivniji. Ove godine traje kraće od prethodnih, sledeće bi možda mogao da bude još kraći, ali da na primer u tih 10 ili nedelju dana imao apsolutno vrhunski program. To ne znači da ovogodišnji nije, ali tipujemo na velike zvezde koje imamo za naredno izdanje festivala.
Bard jugoslovenskog glumišta Rade Šerbedžija igrao je pred beogradskom publikom nakon 27 godina pauze, sa teatrom Ulysses. Da li je gostovanje ove predstave bio poseban izazov?
– Delim ushićenje i sreću da smo uopšte imali priliku da selektujemo i dovedemo ovu značajnu pozorišnu kuću u Evropi. Poklopilo se da je Ulysses teatar imao slobodne dane kada je mogao da gostuje u Beogradu. Odabir predstave je bio poseban izazov, dobili smo dve u ponudi. Antigonu – 2000 godina kasnije smo odabrali jer se nekako uklapala u našu koncepciju. Za ovu predstavu bio je važan i prostor gde će se igrati, morali smo da pronađemo nešto drugačije prilagođeno njihovoj estetici, tako je izbor pao na Hangar kod Luke Beograd. On je predizajniran i prilagođen sa svom infrastrukturom za izvođenje ove predstave. Imali smo 500 mesta, dve večeri se igrala, ali je kapacitet obe večeri bio skoro duplo premašen.

Kako vi vidite kulturu danas u Srbiji?
– Mislim da Gradske vlasti i Ministarstvo kulture i informisanja prepoznaju ono što je važno i vredno, te shodno mogućnostima daju podršku. Treba da se zna da je potrebno imati rezultate u svojoj karijeri da biste dobili bilo kakvu finansijsku ili sufinansijsku podršku. Institucije prepoznaju i mlade kvalitetne umetnike. Na primer, na ovom BELEF-u debitovao je i mladi Vladimir Čubrilo koji je uradio koreografiju za mjuzikl “Pećina” i pokazao da je on neko na koga ćemo sigurno na ovom polju računati u budućnosti.
S obzirom da ste i sami imali zavidnu baletsku karijeru, publika vas najviše pamti po ulozi Miška u mjuziklu Ko to tamo peva, da li vam nedostaje kultni lik koji ste igrali?
– To je bio balet koji je na neki način mene proslavio, svi mi iz te predstave smo se ostvarili kao umetnici. S obzirom na to da pišem i poeziju, jedan moj stih kaže ‘kada se snovi ostvare, ne može se više živeti u njima’. Kao umetnik postigao sam određeni cilj, a u našoj baletskoj profesiji i godine to diktiraju, doneo sam odluku kada više ne zadovoljavam svoje zadatke na vrhunskom i profesionalnom nivou, da je tada vreme da se povučem. Jako je lepo da imam divne naslednike koji sa istim žarom igraju moje uloge, možda čak i bolje od mene, i to me zaista raduje, da i sama predstava živi i da balet kao takav napreduje.

Profesor ste mladim umetnicima, plesačima. Recite nam nešto više o Institutu za umetničku igru i nadama koje dolaze?
– Stvoriti jedan novi umetnički fakultet u situaciji u kojoj se nalazi naša zemlja bio je veliki izazov. Sama ideja je potekla od jednog mladog vizionara prof.dr Vladimira Tomaševića, koji veruje da je važno ulagati u mlade jer su oni budućnost naše zemlje. Mi smo svi engleski đaci, ali smo odlučili da se vratimo u svoju zemlju i da živimo i radimo u svom gradu. Ove godine Insititut za umetničku igru slavi mali jubilej – pet godina rada i treću godinu generacije studenata koja izašla sa ovog fakulteta. Imali smo veliku borbu da dokažemo i pokažemo ljudima da je važno imati jedan ovakav fakultet, na kraju smo uspeli da dobijemo i akreditaciju za naše programe: osnovne, master i doktorske studije. Uspeli smo da se za kratko vreme pozicioniramo kao jedan važan, legitiman fakultet, ne samo kod nas, već i u regionu. Sve je veći broj studenata i iz regiona, jer je program kompleksan, težak, i trudimo se da ih edukujemo u svakom smislu, od plesnih do organizacionih veština. Gotovo svi studenti iz prve generacije su pronašli angažmane, zaposleni su i ostvareni umetnici. Kod nas morate da budete stalno prisutni i aktivni na predavanjima. Radimo po modelu gde se svakog meseca menjaju pedagozi, dolaze vrhunski stručnjaci iz sveta i nude raznolikost jedinstvenu na ovim prostorima.

Ima li planova za naredni 29. BELEF, da li ste već pogledali nešto što će biti na narednom festivalu?
– Imam ideju da napravimo takozvanu sinergiju umetnosti. Naime, već sam u pregovorima sa jednim vrlo poznatim koreografom, koji bi mogao da napravi otvaranje 29. BELEF-a 2020. godine, da u isto vreme na sceni budu klasični muzičari, vokalni izvođači i igrači. Nadam se da će nam biti omogućen veći prostor na otvorenom, jer bi to bila jedna vrhunska predstava. Ne mogu poimence da vam kažem ko će doći na naredni festival, ali gostima i sugrađanima dužni smo jednu veliku pop zvezdu, koja je sada već u godinama, ali znam da do sledećeg BELEF-a ne bi trebalo da ima gostovanja u našem regionu, pa bi došla pravo kod nas. Verujem da ćemo, na moje veliko zadovoljstvo, nastaviti saradnju sa Ulysses teatrom.
Foto/Cover: Željko Sinobad
Miljan Paunović je urednik portala Media Start Info (koji radi iz ljubavi), zaposlen je na poziciji zamenika šefa deska na portalu Biznis.rs (zavoleo je i ekonomske-biznis teme), inače je diplomirani politikolog i autor dva romana „Soba tajni“ i „Tuneli prošlosti“. Član je Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS).