петак, 29 марта

Branka Selaković, književnica: „Ne smeta mi što svako ko je savladao azbuku objavljuje knjigu“

Branka Selaković, književnica: „Ne smeta mi što svako ko je savladao azbuku objavljuje knjigu“

Život piše romane, a ima i onih ljudi koji u životu pišu romane. Branka Selaković, književnica, pa potom novinarka, a zvanično diplomirani filozof, piše romane, piše i novinarske tekstove.

Može da se pohvali i nagradom „Miroslav Dereta“ za svoj roman „Glineni kralj“, koju je osvojila 2016. godine. Objavila je ukupno četiri romana i jednu zbirku poezije. Ko je privatno poznaje zna da je pomenuto priznanje nije promenilo, jer ona čvrsto stoji na zemlji, vredno radi i kako na početku našeg razgovora kaže, sve vreme se razvija kao pisac – umetnik.

– Promene na bolje su značajne. Stagniranje je problem. Ako ukratko sagledam moj rad od početnih radova do danas napredovala sam u izrazu i temama koje me zaokupljaju. Razvijam se kao osoba i kao umetnik. Vrednovanje u vidu nagrada (barem one koje su meni značajne) je dobro i daje podstrek, čini da autor bude vidljiviji u književnoj javnosti. Nagrada koju ste pomenuli učinila je da moj roman bude dostupniji. Uz to književna kritika i čitaoci su dobro reagovali, a to svakako otvara mnoga vrata. S tim što ja nisam hiperproduktivna. Dugo mi treba da završim knjigu, tako da objavljujem na svakih četiri, pet godina.

Foto: Bećko

Trenutno živimo u „doba korone“. Kako ovaj virus utiče na jednog pisca  –  da li je izolacija dobra za kreativnost?

– Početkom pandemije i vanredne situacije koja je podrazumevala izolaciju, u razgovoru sa nekoliko kolega rekla sam da smo mi za to trenirali. Pisanje je usamljenički posao i pisac je tokom stvaranja mesecima u fokusu na svoj rad. Društvene aktivnosti su mahom svedene na minimum, barem je moj slučaj takav. Slabo korespondiram sa svetom dokle god sam u tom procesu. Stoga mi izolacija nije teško pala, ali u tom periodu nisam napisala ništa. Čitala sam, odgledala mnogo filmova i serija i gledala kroz prozor. Neverovatno, da nije bilo toga nikada ne bih provela toliko vremena na prozoru, a tu sam uočila svašta. Eto, možda o tome nekada napišem priču.

Šta definiše nekoga da bi mogao da se nazove piscem? Da li vam smeta hiperprodukcija „samozvanih“ pisaca – književnika?

– Knjiga se tretira kao roba, kao proizvod i to je stvorilo veliku produkciju koječega što nema umetničku vrednost. Ne smeta mi hiperprodukcija i to što svako ko je savladao azbuku objavljuje knjigu, jer ima pravo na to, ali mi smeta nedostatak kriterijuma u vrednovanju iste. Nije sve smešteno među korice dobro. Ima tu nepismenih besmislica. Bez urednika, lektora, recenzenta u štampariji se za nekoliko stotina evra odštampa knjiga. Zamišljam daleku budućnost i entuzijastičnog arheologa koji pronalazi neku takvu knjigu koju naučna sredina uzima kao reper jedne ere. Eto, mene to zabrinjava.  Taman to bila i moja knjiga.

Foto: Srđan Pajić

U međuvremenu se uspešno bavite i novinarstvom. Zanimljiv je vaš put u ovoj profesiji…  

– Prvo sam počela da se bavim književnošću koja me je odvela u svet novinarstva i to još u ranoj mladosti, ali nikada nisam želela da studiram žurnalistiku i mislila sam da se time neću baviti profesionalno. No, nije tako ispalo. Od školskog lista, posle studija filozofije došla sam u Radio Beograd, a potom sam počela da sarađujem sa nekoliko portala, od kojih je najznačajniji Al Jazeera Balkans. Sada kao freelancer-u takva vrsta angažmana znači. Pratim kulturu, a najviše volim da radim intervjue. “Jednom novinar uvek novinar“, rekle su mi starije kolege kada sam počinjala i bile su u pravu.

Da li je prihvatljivo da se u konkursu za novinara kao jedan od uslova navodi „solidno pismen“. Kako vi tumačite to?

– Nisam videla taj oglas za posao. Stavimo se u poziciju poslodavca. Ako sarađuje sa nepismenima, svaka iole pismena osoba mu je kao dijamant u redakciji. Otuda verovatno i taj poziv. Sa druge strane ili si pismen ili nisi. Postojanje lektora u medijima je izumrlo, otuda i previše svakakvih tekstova. I pismena osoba pogreši, ali retko su to kardinalne pravopisne greške. Koren nepismenosti je dublji. Počinje još u nižim razredima osnovne škole.

Foto: Srđan Pajić

Kao novinarka i pisac čemu težite. Slobodi, nezavisnosti, pravdi? Da li su navedeni pojmovi samo to ili imaju jače značenje?

– Sloboda, nezavisnost i pravda su kompleksni pojmovi i činioci života koji su nam često oduzeti. Dodala bih i istina, beskompromisnost u prenošenju iste.

Šta čitate u slobodno vreme?

– Čitam svakodnevno i to različitu literaturu, od stručnih knjiga do beletristike i poezije. Trenutno iznova čitam Murakamijev roman “Kafka na obali mora“.

Kultura i umetnost u Srbiji se uvek sami po sebi dovijaju da bi opstali. Kako vi opstajete u ovim smutnim vremenima?

– Svedoci smo malog ulaganja u kulturu, iako je, ako smo već pričali o virusu Kovid-19 i izolaciji stanovništva, ona bila ta koja je nudila sadržaj, odnosno umetnički proizvod, kako bi se lakše prebrodio nemili period. Na mnogim online platformama i kanalima mogle su se gledati predstave, filmovi, snimci književnih večeri… Umetnici su se dobro organizovali i nesebično dali sve od sebe. Kada govorimo o baštini ove države, ovog naroda, ne spominju se političari, već naučnici, sportisti, umetnici i njihova dela. Način na koji se tretira umetnost, kultura, obrazovanje meni se ne dopada, ali ja bez stvaranja ne mogu. Uprkos svemu i svima. Takav pristup ima većina umetnika, a uvek ima onih koji cene naš rad i svesni su koliko su značajni i lokalni, odnosno zavičajni stvaraoci i oni koji su deo glavnog toka.

Foto: Srđan Pajić

Kada biste imali političku moć, šta biste promenili u prva tri dana mandata?

– Nisam o tome razmišljala na takav način, iz uloge političara. Gledam da lično napredujem, menjam sebe i delam na okolinu, pomognem koliko mogu sa svoje radne/umetničke/ljudske pozicije. A i da se zamislim u toj situaciji, tri dana je malo da se vidi bilo kakav pomak. Za početak bih obrisala prašinu i prečešljala biografije saradnika.

Vaša poruka za sve buduće novinare, pisce i filozofe bila bi?

– Motivacioni govornici imaju niz poruka koje bih mogla da iskoristim i odgovorim na ovo pitanje samo da ispoštujem i čitaoce i Vas kao novinara. Mnoge od tih poruka su besmislene van šireg konteksta, ali ih svejedno ljudi ponavljaju kao mantru, jer im verovatno znače. Da ne bude da “solim pamet“, ali neka svi ostanu svoji, na putu istine i pravde, bez kalkulantskih podilaženja.

Foto/Cover: Marko Kostić

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *