петак, 29 марта

Dejan Grujić, novinar: „Moje ’crtice’ su ožiljci koji podsećaju na to šta smo preživeli“

Dejan Grujić, novinar: „Moje ’crtice’ su ožiljci koji podsećaju na to šta smo preživeli“

Iako živimo u nekom čudnom vremenu, ne samo zbog korona virusa, to ne sprečava kreativne ljude da uprkos raznim ograničenjima sprovedu svoju ideju u delo, a to je uradio i Dejan Grujić, poznati novinar sa radija 202, po obrazovanju glumac i sada pisac (mada to poslednje ne voli za sebe da kaže).

Grujić je krajem novembra prošle godine objavio svoju prvu zbirku priča „Život na Crticu“,  i za veoma kratko vreme njegov literarni prvenac je doživeo veliki uspeh. Naime, knjiga se doštampava, a Grujić  u intervjuu za naš portal ne govori samo o tome kako je iznenađen zbog uspeha koji mu se dešava i na polju književnosti, već i o motivima zbog čega je objavio „crtice“, motivaciji, ljudima, književnoj sceni Srbije…  Na početku našeg razgovora kaže da je ušao u „ovu avanturu“ nepripremljen.

– Znao sam da treba poslušati savet prijatelja i objaviti knjigu “Život na Crticu” sačinjenu od tekstova koje koje sam godinama redovno pisao i objavljivao u jutarnjem programu “Ustanak 202”  na Radio Beogradu 202, ali nisam bio  siguran u  uspeh, odnosno interesovanje čitalaca. Moguće je da su se kockice poslagale, zvezde poređale onako kako meni odgovara i rezultat je to da je prvi tiraž skoro u potpunosti “planuo” bez zvanične promocije “uživo” pred čitaocima. Očekivao sam da ću nakon objavljivanja knjige održati nekoliko promocija, da ću potom gostovati na par radio i TV stanica, dati možda pokoji intervju za portale koji prate našu književnu scenu  i potom nastaviti svoj život kao i ranije, na radiju. Međutim, sve je krenulo  drugačije. Knjiga se zahvaljujući društvenim mrežama probila do pristojnog broja čitalaca, što za mene kao radijskog novinara, a ne književnika, predstavlja veliku čast.

Foto: Slađana Banić i Ana Grujić

Šta vas je navelo na to da objavite „Život na Crticu“?

– Moguće da je to bila želja da nešto promenim u svom profesionalnom izrazu. Znate, ja sam diplomirao glumu, radim već više od 30 godina na RTS, prvo u Radio Prištini, potom u Radio Beogradu 202, zatim na televiziji; uradio sam mnogo sinhronizacija stranih programa, od crtanih do dokumentarnih filmova, istorijskih serijala, krimi serija; uređujem portal kulture i umetnosti  „Fokus Vesti“, radim sa glumcima u beogradskoj „Češkoj besedi“ na razvoju kulture scenskog govora, pišem kolumne, pratim kulturna dešavanja, učestvujem na tribinama… priželjkivao sam da uradim nešto što do tada nisam, i eto, izabralo se samo od sebe da objavim knjigu. Mislim da je veliki uticaj na moju odluku imao urednik Karlo Astrahan, sa svojom izdavačkom kućom „Liberland“ iz Beograda, jer je pre svega on  želeo da „Crticama“ obezbedi večno trajanje kroz ovu knjigu.

Živimo u jednom čudnom vremenu duži niz godina. Da li je hrabro objaviti prvu knjigu u „doba korone“ kada su načini promovisanja ograničeni?

– Ja sam o toj hrabrosti razmišljao tek kasnije, kad sam knjigu „Život na Crticu“ uzeo u ruke, odštampanu, još mirišljavu od štamparske farbe, blistavu i za mene lično – savršenu. Suština je da sam, recimo, od svojih prijatelja, iskusnih književnika, dobio mnogo dragocenih saveta o tome kako se u vreme korone komunicira sa čitaocima, kako im što pre omogućiti da knjigu dobiju u ruke, saznaju za sve moje promotivne aktivnosti i pritom požele da i neku moju narednu knjigu pročitaju. Veliku podršku pružio mi je Jugoton, odnosno Croatia records iz Zagreba, a takođe i naši ljudi koji su knjigu plasirali u Crnoj Gori, Švajcarskoj, Nemačkoj, uskoro u Republici Srpskoj, i tako dalje…

Da li ovde ljudi žive „na crticu“? 

– Ovde ljudi žive, ali „pod crticom“. Plaćaju račune za struju, vodu, telefon, internet, poreze, rate za  kredit, zatim registracije ako imaju kakav-takav automobil, kupuju nešto od „krpa i krpica“ po akcijskim cenama, jednom ili dva puta mesečno napune frižider i maštaju o tome šta bi bilo kad bi bilo. Statistike govore da se danas živi bolje, ali znate kako kaže stara narodna: „Statistika naša dika, što poželiš  to naslika“. Velike su i primetne socijalne razlike u društvu, pa moje crtice jesu ožiljci koji  podsećaju na to šta smo živeli i preživeli. Mnogo puta sam osetio gorčinu gledajući polupismene ljude oko sebe kako se bahate svojim crvenim džipovima, plavim ljubavnicama, i belim vilama trošeći novac nemilice, dok sam s druge strane bio ponosan što se krećem u društvu skromnih, pametnih i povučenih ljudi čiji prioritet je oduvek bio da prežive teška vremena čistog obraza ali ipak „na crticu“.

Po obrazovanju ste glumac. Šta mislite, da li previše glumimo da nam je dobro ili prihvatamo realnost olako? 

–  Mi ne glumimo, mi glumatamo. Okrenite se oko sebe i primetićete blještavilo koje nas zaslepljuje samo da ne bismo primetili koliko smo u stvari zavedeni šarenim lažama koje je smislio ko zna ko, I ko zna gde, a koje nam plasiraju šmiranti ubeđeni da im sve verujemo. Neznanje, obuzetost materijalnim a ne duhovnim, odsustvo čovekoljublja, nasilje, strah od budućnost, pretnje, javne demonstracije moći I bezumlja, rijaliti programi, starlete, političari, bahatluk, licemerje, laganje, mediokriteti, neznalice, potrčci – svi oni glume oko nas normalan život iz sebičnih razloga vlastite koristi, dok mi gledamo, čudimo se I pitamo: Pa, dokle više, pobogu?

Dejan Grujić/Život na Crticu

Ušli ste u književnu arenu Srbije. Kako je vi vidite? Smeta li vam što danas svako ko ima para može da objavi knjigu i nazove sebe piscem, pa čak i da bude počasni član Udruženja književnika Srbije?

– Nemam ništa protiv toga da svako objavi knjigu, pa čak i ako za to plati izdavačkoj kući. To je mnogima terapija, čak je nekima i lekari za dušu preporučuju da bi pisanjem lakše savladali neke strahove ili negativne emocije. Šta je loše u tome da ljudi sebe nazivaju piscem? Da li je zbog toga nekome pala kruna s glave? Nije. Svi dobro znaju ko su pisci, a ko „pisci“. Da se razumemo, nemam ambicija da budem član ma kog udruženja ili asocijacija koje okupljaju pisce, jer ja još uvek to nisam. Nisam član niti jednog udruženja novinara, iako sam u novinarstvu tridesetak godina. Neka se ljudi udružuju, budu članovi, počasni ili nečasni, predsednici, sekretari, komesari… samo neka pišu i neka drugima ne brane da objavljuju svoja dela. Kvalitet će isplivati, neće loše knjige pobediti one koje čitaoci sami prepoznaju kao dobre, izaberu i kupe. 

Šta i ko vas najviše inspiriše da imate tako dobru motivaciju i pozitivnu energiju?

– Moja priroda je da budem pristojan i skroman. Volim da budem po strani. Odrastao sam u porodici gde se poštovao ČOVEK, a ne nacija, zanimanje, položaj u društvu, stepen obrazovanja ili nešto drugo. Volim ljude, naročito sanjare koji imaju ideju, inicijativu, petlju da prate svoje snove a na korist svima nama… Rastuže me licemerni a obraduju ljudi koji učine nešto malo, ali dobro. Pozitivna energija je nešto što mi pomaže da sačuvam duh, dobro raspoloženje, održim volju za novim izazovima i hrabro zakoračim još dalje. Porodica mi je veliki podrstrek;  supruga Ljiljana, kćer Ana i sin Filip često me hvale, kritikuju, ali i ispunjavaju neke moje takoreći dečačke hirove tipa “hoću za rođendan da mi kupite…” Složna smo i veoma bučno vesela ekipa.

Foto: Dejan Grujić/Privatna arhiva

Kada možemo da očekujemo druženje sa čitaocima uživo?

– To je teško odgovoriti ako želite da vam kažem tačan datum kada će krenuti promocija knjige. Moja kuća, RTS, Radio Beograd mesto je gde će knjiga „Život na Crticu“ zvanično biti prvi put predstavljena novinarima i javnosti, ali pod uslovom da pobedimo koronu a Krizni štab bude ukinut. Čim se steknu uslovi, knjiga će, ako Bog da, krenuti na svoj put ka čitaocima širom Srbije, ali i onima iz drugih država. Nadam se da će to biti jedna lepa prilika da se sretnem sa mnogima i tako na licu mesta saznam utiske i čujem komentare. 

Jedan ste od retkih novinara koji promoviše mlade autore ili one koji ne mogu lako da dođu na neki mediji i predstave neko svoje delo. Kako uopšte vidite medijsku scene Srbije u ovom trenutku?

– Mladim autorima, ali i onima koji su već postigli neke rezultate u umetnosti, mišljenja sam,   treba pružiti još veću podršku u medijima. Ovo što ja pokušavam da radim već godinama unazad, nije dovoljno. Zašto? Zato što nikad nije dovoljno priče o ljudima koji su tu pored nas, stvaraju blistava dela a mi za njih ne znamo jer su skromno smatrali da će se, ako vrede, za njih već nekako čuti. Sećam se da sam prisustvovao promocijama koje su iznedrile danas velike srpske pisce, tada pune sumnji, a danas samouverene u ono što i dalje rade i to  s velikim uspehom. Nisam jedini, ima tu još ljudi koji strpljivo godinama rade na promociji naše kulture i umetnosti. Medijska scena je raznolika; ne pripadam grupi onih koji samo gledaju šta ne valja, trudim se da pronađem ono što je dobro, jer ako ćemo pravo, medije prvo ocenjujemo po minutima koje posvećuju političarima, a mnogo manje po tome koliko prostora ustupaju piscima, slikarima, muzičarima… Lepo je pročitati u novinama da je objavljena neka knjiga, ali kako ugrabiti prostor kad je „Kultura“ rubrika koja iz godine u godinu zauzima sve manje strana, ponekad samo jednu. Još je lepše pogledati neki sadržaj iz kulture na televiziji, ili odslušati dobru radio emisiju u kojoj se vode sporovi o kulturi. Međutim, tako nešto jedino može sebi omogućiti RTS koji finansiraju građani Srbiji, pa je samim tim odgovornost javnog servisa mnogo veća u plasiranju kvalitetnog programa kulture. Dakle, nije sve tako crno, ima nade za kulturu i umetnost. Ja verujem. U suprotnom, knjiga „Život na Crticu“ nikada ne bi ugledala svetlost dana.

Foto: Slađana Banić i Ana Grujić

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *