уторак, 19 марта

Dragan Jovićević: “Dobar film i čašica razgovora pravi su razlozi da dođete na FEST”

Dragan Jovićević: “Dobar film i čašica razgovora pravi su razlozi da dođete na FEST”

Međunarodni filmski festival 48. FEST samo što nije počeo.  Svečano će ga otvoriti film “Otac” reditelja Srdana Golubovića u beogradskom Sava Centru, u petak 28. februara od 19 sati.

FEST je sinonim za dobre filmove iz celog sveta i zbog toga je od izuzetnog značaja na ovim prostorima. Na ovom festivalu kao moderator press konferencija učestvuje i Dragan Jovićević, urednik kulturne rubrike u nedeljniku NIN, filmski kritičar, pisac, scenarista, čovek koji je više od dve decenije u svetu kulture. Oni koji ga poznaju mogu da kažu da je Jovićević duhovit momak velike energije i odličan poznavalac sedme umetnosti. U intervjuu za naš portal otkrio nam je koje filmove ne bi trebalo propustiti na ovogodišnjem FEST-u, pričali smo i o NIN-ovoj nagradi, o knjigama koje čita, ali i koja je njegova prva asocijacija kada se pomene FEST.

Zanimljivo pitanje. Najlakši odgovor bi bio da je Fest festival festivala gde se mogu videti filmovi recentne produkcije, koji su imali festivalski uspeh u minuloj kalendarskoj godini. Međutim, kada se malo bolje zamislim nad ovim pitanjem, zapravo asocijativnosti je mnogo. Fest me asocira na jedno sabranje u kome ljudi različitih životnih afiniteta, formalnih obrazovanja i dnevnih poslova postaju u toj sedmici vrsni filmski kritičari. Svi se sjedinjuju u jedno i sve nas povezuje samo film. U tim razmenama utisaka čuju se neverovatne priče, neke zanimljive opservacije koje se izgovore samo tu i samo tada.

ssj_5410-6732493
Foto: Fest foto

Koje filmove ne smemo da propustimo na ovogodišnjem Festu?

– Ima mnogo dobrih naslova i veoma je teško prosejati šta od stotinu filmova pogledati u svega desetak dana. Od naslova koje sam imao prilike da pogledam, svakako za nepropustiti su Telo hristovo, Medeni, Svetionik, Džodžo zec, Zlatna rukavica, Mrtvi ne umiru, Monos, Umrećeš u dvadesetoj. Od filmova koje nisam imao prilike da vidim, na slepo mogu da sugerišem Bik, Bela kao sneg, Dopunska nastava, Jelenska koža, Istinita priča o Kelijevoj bandi, Plamena jeres, Počasni gost, Glas, Ukradeni život… Naravno, nikako ne treba propustiti domaća ostvarenja – Otac Srdana Golubovića i Sumrak u bečkom haustoru Mladena Đorđevića. Posebno treba obratiti pažnju na filmove iz programa Fest klasik. Bez obzira što nisu iz aktuelne produkcije, neka od tih ostvarenja, poput stranih filmova u kojima je igrao Bekim Fehmiu na primer, bićemo u prilici samo tada da pogledamo. 

Posećujete festivale u regionu i Evropi. Kako se kotira je FEST u odnosu na Berlin, Veneciju, Sarajevo…?  

– To nije uporedivo, jer su u pitanju festivali različitih kategorija. Berlin i Venecija su i dalje festivali prve lige koji, uz Kan, predstavljaju sam vrh kinematografije i čitav filmski svet prosto juri da se premijerno prikaže na nekom od navedenih festivala. Naravno da ni oni nisu imuni na krizu, tematska i programska lutanja, organizacione poteškoće i u tome je verovatno jedina sličnost između njih i ostatka sveta. Ne zaboravite da je Parazit prošle godine pobedio u Kanu, a Džoker u Veneciji. To su ostvarenja koja su, nakon toga, u svakom smislu otišla daleko. Ti festivali su platforma za lansiranje značajnih filmova i mnogima znači i sama pojava u nekom od njihovih programa. O tome da je svima stalo da i fizički budu prisutni tamo, da i ne govorimo. To su festivali u koje se mnogo finansijski ulaže ali koji zauzvrat mnogo i nude filmovima i njihovim autorima. Fest ima jednu sasvim drugu misiju i poziciju, te ne treba mešati “babe i žabe”. Na Festu se mogu videti upravo probrani filmovi sa tih festivala, čijim odabirom aktuelni selektor ukazuje na trendove u svetu filma, fokusira nove ili već znane autore, skreće pažnju na njihove poetike, estetike i stilove, kojima ostavljaju traga u savremenom filmu. Nagrade koje su uvedene tek pre neku godinu, samo potkrepljuju postojeći koncept postavljen još pre gotovo pola veka. 

foto-nemanja-maras-768x1024-5021826
Foto: Nemanja Maraš

Kako gledate na pojedine komentare da je FEST ranije bio bolji, kvalitetniji, da su u Beograd dolazile najveće zvezde filmova iz 70-tih i 80-tih godina?

– Tih godina, Srbija je bila u sastavu daleko veće i uticajnije zemlje, i u jednom sasvim drugim političko-društvenim okolnostima, da bi se ta dva perioda poredila. No šalu na stranu, mada zapravo u njoj je i veliki deo zbilje, teško je porediti različite epohe i različite sisteme u kojima se jedan filmski festival odigrava. Ako ćemo tom logikom da se vodimo, ni festivali A kategorije, koje smo malopre spominjali, nisu ono što su bili ranije, sem što su zadržali glamur i prestiž na svetskoj pozornici. Ruku na srce, iako često čujem komentare sličnog tipa, ja zaista i pored sveg truda ne uspevam da razumem na šta se tačno misli, kad se kaže da je nešto ranije bilo bolje, da je bilo drugačije. Vreme prilično oblikuje način na koji ćemo živeti, pa samim tim i jednu filmsku manifestaciju kao što je Fest. Kada sam ja radio na tom festivalu, što je bilo između 2003. i 2010. godine, jedan od najvećih problema u formiranju programa bila je dostupnost filmskih kopija, koje su fizički putovale s jednog festivala na drugi. Danas, imamo “problem” postojanja filmskih platformi, kao što su Netflix, Amazon i drugih, kojih je iz godine u godinu sve više, i čija je hiperproduktivnost naprosto pogubna za male festivale ili festivale Festovog koncepta, koji se trude da prikažu ono najbolje iz sveta. Nema sumnje da bi se pre desetak godina, da su uslovi sada isti kao onda, na Festu našli filmovi koji su obeležili minulu godinu u Americi, poput Skorsezeovog Irca ili Baumbahove Priče o braku. Ali ti filmovi su danas, nakon samo par nedelja bioskopskog i festivalskog života, uveliko dostupni na platformama i tu je kraj njihove festivalske distribucije. Dakle promena načina gledanja filmova i prelazak na ekranske medije u širem konceptu, jedan su od faktora zbog čega je do nekih filmova danas teže doći. Što se dolaska velikih imena tiče, sasvim je izvesno da je njihov odlazak na neki festival uslovljen premijerom filma u kojem igraju.

Da se osvrnemo na kratko na ovogodišnju dodelu Oskara. Da li ste iznenađeni uspehom “Parazita”? Kako ste vi doživeli taj film?

– Nimalo. Još sam jesenas napisao da će Parazit dobiti Oskara za najbolji film i tako se i dogodilo. Da se razumemo, to nije najbolji korejski film koji smo gledali! Ostvarenja Kim Ki-duka, Kim Đi-vuna i Čen Vuk-parka bila su daleko intrigantnija. Ali Bong Džun-ho je uspeo da jednu opštu društvenu priču, koja se može odigrati bilo gde u svetu, ispriča jezikom američkog filma, potpuno ga lišivši one dalekoistočne filozofije koja često nije jasna gledaocima na zapadu ali je dovoljno golicava da se za nju vežu. Na sve to, film se pojavljuje u godinama geo-političkih  previranja između istoka i zapada, što nije zanemarljivo, jer zna se u kojoj meri je politika presudna na odluku ko će dobiti najznačajniju nagradu u svetu filma. Treće, taj Oskar je jedna osobena “kazna” američkom filmu koji je, ruku na srce, nakon godina lutanja uspeo ipak da prošle godine isprodukuje nekoliko ostvarenja na zavidno visokom umetničkom, estetskom pa i komercijalnom nivou istovremeno. Zato sada jedva čekam da vidim kako će tu istu priču Bong Džun-ho da prevede na engleski, odnosno kako će Parazit funkcionisati kao mini serija, koju će takođe on režirati, samo sa holivudskom ekipom. Što se same dodele Oskara tiče, ta manifestacija s razlogom iz godine u godinu gubi na interesovanju televizijske publike i to s punim pravom. Kao da se Američka akademija za film davi u sopstvenom beznađu kako da jednu tradicionalnu dodelu učini što zanimljivijom. Umesto toga, uspevaju suprotno – da je učine sve dosadnijom i sve besmislenijom. Kada sagledamo nekoliko poslednjih dodela, ispade da je ona greška sa dodeljivanjem Oskara pogrešnom filmu bila još i najuzbudljiviji i najinteresaniji trenutak na toj skupoj a vrlo konvencionalnoj priredbi. 

parasite-5021826
Foto: Parasite / CJ Entertainment / Neon

Uređujete kulturnu rubriku u NIN-u. Da li ima dovoljno kulture u medijima, nekako je ta rubrika uvek na kraju, kod nekih medija i ne postoji. Zbog čega je to tako?

– Mnogo je razloga. Kritičko mišljenje je proterano iz medija, sve se svodi na PR novinarstvo, kulturnih rubrika je sve manje… Sve i da se obraća minornom broju konzumenata, kultura mora da postoji u javnom diskursu, jer ona govori o identitetu, načinu na koji živimo, govori o nama samima. Bez kulture o kojoj se govori, debatuje i promišlja, mi praktično ne postojimo. Upravo zbog potpunog potiskivanja kulturnih rubrika iz medija, došli smo do apatije koju trenutno živimo. Ljudi su željni javne reči, debate, razgovora, a ovo društvo i ovo vreme im to ne omogućavaju, već ih ostavljaju poniženim do nivoa gubitka svake moći racionalnog razmišljanja. 

NIN-ova nagrada. Bilo je ove godine prašine. Da li planirate neke promene u načinu donošenja konačne odluke – načinu glasanja, sastava žirija?  

– Na moju veliku žalost, priča o NIN-ovoj nagradi ove godine se, ipak, svela na kraju o priču o dobrom konju za kojim se prašina diže. To nije bio poziv na debatu kako je unaprediti i šta su njeni problemi, i da li se oni tiču celokupne književne scene. Dakle, prašina se digla u potpuno pogrešnom trenutku, na potpuno pogrešan način, i kao takva vrlo brzo je samu sebe banalizovala i ostala bez podrške javnosti. Ja bih vrlo rado razgovarao o svemu, ali ne u uslovima i okolnostima koji su tom prilikom stvoreni. Pravi razlog za podizanje “prašine” jeste lična osujećenost pojedinih pisaca, koji su pokušali da degradiraju jednu nagradu, zarad nekih drugih kojima će trebati još mnogo vremena da dostignu status NIN-ove. Iz moje perspektive, ja mogu samo da im poželim svu sreću kada za te druge nagrade budu konkurisali i ništa sem toga. I s obzirom na to da se polemika nije stvorila, sasvim sam siguran da se statut NIN-ove nagrade neće menjati. Ne vidim što bi? Odgovorno tvrdim da je sadašnji sastav žirija sasvim kompetentan, da čitaju sve pristigle knjige na NIN-ov konkurs i da sasvim argumentovano obrazlažu njihove domete. Samo da podsetim, Teofilu Pančiću i Mariji Nenezić ostaju još tri godine u žiriju, dok Marjanu Čakareviću, Branku Kukiću i Ivanu Milenkoviću još dve. O tome ko će ih naslediti, naravno, još je rano govoriti. 

foto-istvan-cekus-1-1-681x1024-5021826
Foto: Ištvan Cekuš

U pauzi od filmova, šta čitate?

– Mnogo toga. Vrlo često knjige iz sasvim različitih korpusa. Slučajno sam nedavno otkrio Harlana Kobena – za koga sam naravno znao kao pisca ali ga nisam čitao – zahvaljujući inače vrlo zabavnoj Netfliksovoj seriji Neznanac, što me je podstaklo da pročitam ponešto od njega i priznajem da sam iz čistog neznanja, imao sasvim pogrešno mišljenje o njegovom radu. Iako jeste u pitanju komercijalna književnost, zapleti su vrlo zanimljivi, opisi filmični, a ritam pisanja je meni blizak. S druge strane, s obzirom da pripremam novu knjigu iz oblasti filmske teorije, mnogo stručnih knjiga mi je trenutno na gomili. Na samom vrhu je Jurica Pavičić, čija su mi promišljanja o filmu izuzetno bliska, a i bavio se onim čime se i ja bavim u novom rukopisu – filmskim stilovima i žanrovima.

Tri dobra razloga da mladi ljudi dođu prvi put na FEST (pod pretpostavkom da nisu bili ranije)?

– Pa ne znam šta bi to moglo da bude osim – film, dobar film i jedna dobra “čašica” razgovora o filmu.

Foto/Cover: Fest foto

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *