Недеља, март 8

Nataša Vukmirović, preduzetnica: Nikad nije bilo više mogućnosti, kako za dobar život, tako i za autodestrukciju

U svojoj zavidnoj biografiji naša sagovornica Nataša Vukmirović navodi da je preduzetnica, konsultant za liderstvo i organizacijski razvoj, kouč, mentor, supervizor. Direktorka je Međunarodnog instituta za koučing i mentorstvo (ICM). Osnivač je Akademije za koučing i pozitivne organizacije, Biznis koučing akademije i Koučing plus škole.

Autorka je stručnih knjiga i drugih publikacija, koučing modela i alata.

U našoj rubrici „Pet pitanja, pet odgovora, bez ustručavanja“ otkriva kako vidi sebe i svet oko nas.

Kako biste opisali društvo i vreme u kome živimo – šta vam smeta, šta vas sputava, šta vas čini zadovoljnim? 

    „Živimo u vreme izobilja i dostupnosti. Nikad nije bilo više mogućnosti, kako za dobar život, tako i za autodestrukciju. Smeta mi što veliki broj ljudi ne zna šta bi sa novim ličnim slobodama, nego radije predaje svoju moć autoritarnim vođama – u kući, na poslu, u državi, pa čak i unutrašnjem progonitelju. Sputavaju me lična ograničenja, a jedno od njih je osećaj odgovornosti za druge. Da nema toga, puno brže bih se kretala kroz život i karijeru. Zadovoljnom me čini što sam pronašla dobre mentore i supervizore i što sam povezana s profesionalnom zajednicom i klijentima na svim kontinentima“.

    Nataša Vukmirović/Foto: Hana Kocijan

    Kada biste imali najvišu političku moć koja bi bila vaša prva tri poteza i zbog čega baš to?

    „Razmišljam strateški i praktično. Učestvovala sam u izradi različitih strategija i propisa, od razvoja civilnog društva do ruralnog razvoja, sarađivala sam s Nacionalnim konventom o Evropskoj uniji i još uvek sam aktivna u Nacionalnoj radnoj grupi za praćenje reforme javne uprave. Imam iskustva u jačanju kapaciteta za promene i zato znam da je najbitnije osnaživanje pojedinaca. Slaba karika je pojedinac prestravljen od života i od smrti. Zato bi moji potezi bili pomeranje fokusa na lični integritet, zajedničko promišljanje o vrednostima društva i osnaživanje profesionalaca, pre svega u javnoj upravi“.

    Na šta ste najviše ponosni u životu – privatno i poslovno, a šta biste da zaboravite – a ne ide vam?

    „Brzo usvajam nova znanja i značajno sam smanjila otpor prema brzim tehnološkim promenama. Ponosna sam što sam razvila ličnu otpornost i pripremila se za sve što dolazi. Već su vidljive dramatične promene koje donosi proces defragmentacije koji je zamenio proces globalizacije. Zrela ličnost vidi situacije takve kakve su, bez pokretanja psiholoških mehanizama odbrane poput negiranja. U vezi s tim, ponekad vidim da puno energije i vremena ulažem u nešto što nema budućnost, ali mi je teško da odustanem na vreme, naročito kad je u pitanju izgradnja poslovnih odnosa. Volela bih da ponekad zaboravim na svoju veru u potencijale drugih ljudi i da odem svojim putem čim mi se nešto ne svidi“.

    Kada čovek može za sebe da kaže da je srećan i zadovoljan ili uvek fali „ono nešto“? 

    „Postoji sreća koja se zasniva na mehanizmima odbrane i sreća koja dolazi iz dubokog razumevanja sebe. Ova prva je krhka, podložna manipulacijama, naročito potrošačkog društva koje obećava sreću ako se još nešto kupi, političkim manipulacijama i lažnim obećanjima. Mnogi ljudi i ne znaju za drugu ‘sreću’ i zato imaju osećaj da im uvek nešto fali i da im neko nešto uskraćuje. Ova druga je stabilna, realistična, prihvatajuća, zrela. Ljudima se to ne sviđa jer zahteva suočavanje sa sobom i svime oko sebe, oslobađanje od mehanizama odbrane i lažnog osećaja kontrole, prihvatanje straha od smrti i da je u životu sve neizvesno“.

    Gde ide ovaj svet i mi sa njim? 

    „Đuro Šušnjić je pre 50 godina napisao knjigu ‘Ribari ljudskih duša’ i odlično objasnio kao funkcioniše ovaj svet. Umesto morala, ličnog integriteta, zajedničkog dobra – donosioce odluka i uticajne pojedince i grupe često vode pohlepa, zadovoljavanje bizarnih ličnih potreba i potpuno odsustvo odgovornosti. Međutim, moja vizija nije pesimistična. Imala sam priliku da upoznam izuzetno etične, snažne pojedince koji su deo evropske političke scene i diplomatije. Pojedinaca posvećenih zajedničkom dobru ima u akademskoj zajednici, javnoj upravi, civilnom sektoru i poslovnoj zajednici. Njihov doprinos može biti veći onda kada društvo bude zrelo za takav uticaj. Put je da pronađemo dobru ravnotežu između ličnih i zajedničkih ciljeva“.

    Foto/naslovna: Nataša Vukmirović/Privatna arhiva

    Оставите одговор

    Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *