петак, 29 марта

Saša Ozmo, sportski novinar: Bila mi je privilegija da gledam uživo Novaka u Melburnu

Saša Ozmo, sportski novinar: Bila mi je privilegija da gledam uživo Novaka u Melburnu

Iako je već 14 puta prisustvovao finalima najvećeg teniskog turnira Gren slema, na sva tri kontinenta gde se igraju – Amerika (US Open), Australija i Evropa (Rolan Garos i Vimbldon), nije verovao da će poslednje finale na Australian openu između Novaka Đokovića i Rafaela Nadala biti takvo kakvo je bilo – a bilo je sjajno.

Saša Ozmo je jedan od onih sportskih novinara koji razume materiju, daje dobre prognoze, piše odlične analize, pre svega teniskih mečeva na portalu Sport kluba, i radi svoj posao baš onako kako treba, profesionalno i sa puno strasti.   Za naš portal, nakon povratka iz Australije, priča nam o atmosferi „iza terena“ na velikim turnirma, koliko su mu društvene mreže pomogle u poslu kojim se bavi, ali pre svega  kaže da apsolutno nije očekivao takvo finale u Melburnu i da onaj ko kaže da jeste, ne govori istinu.

Novak je još jednom pokazao da je ovo njegov vrhunac, najbolji tenis svih vremena, stvarno je bila privilegija biti tamo i gledati kako menja pravac lopte, kako servira, kako bira taktički idealna rešenja… Činjenica jeste da Nadal nije igrao pet meseci pre Australian opena, ali do finala nije izgubio ni set. Novak u tri poslednja Slem finala nije izgubio ni set, to je prilično ilustrativan podatak.

50879425_10156325107618661_2268688767554420736_o-1024x768-9000305
Foto: Privatna arhiva

„Imate“ 14 Gren slema, kao Pit Sampras. Recite nam razliku između vašeg prvog odlaska na jedan Gren slem i danas, šta se tu sve promenilo?

Najveća promena dogodila se u mom umu jer sada imam mnogo više iskustva u odnosu na svoj prvi Slem – Rolan Garos 2015. godine. Upoznao sam kako stvari funkcionišu, šta se sme i šta se ne sme, ustanovio sistem rada, naučio kako sebi da olakšam i da se koncentrišem na ono što je važno – poslednje navedeno možda je i najbitnije u poslu novinara, a pogotovo u prvim nedeljama Slemova gde se simultano odigrava “milion“ mečeva, plus treninzi, potraga za intervjuima itd.

Kako izgleda vaš radni dan na jednom velikom teniskom turniru?

-Slično je svaki put, Dan mrmota reklo bi se. Najveća i najosetnija razlika jeste između US opena i Australijan opena s jedne i Rolan Garosa i Vimbldona s druge strane, pošto na evropskim Slemovima nema večernjeg programa i radni dan je po definiciji kraći. Obično sam već oko 9-9.30 u kompleksu, pripremam materijal koji sam juče napravio, šaljem zahteve za intervjue i gledam satnicu mečeva. Onda napravim plan – kad ću koji meč gledati, hoću li imati “lufta“ da vidim neki trening ili da lovim intervjue po hodnicima… Kada je situacija idealna, jurcam s meča na meč i beležim najzanimljivije detalje na osnovu kojih ću pisati dnevni blog. Praksu dnevnog bloga uveo sam još od svog prvog Slema i još je se držim – nastojim da kombinujem analitički pristup tenisu sa malo koloritnijim izveštavanjem “iza kulisa“ i da tako približim Slem onima koji čitaju. Najčešće se taj prvobitni plan menja i po nekoliko puta, pa se dogode i dani tokom kojih najviše vremena provodim u medijskoj sobi čekajući konferencije za medije i posle obrađujući materijal sa tih konferencija.

36550986_10215873922259507_8379395200660799488_n-9495719
Foto: Privatna arhiva

U Melburnu i Njujorku radni dan se ne završava pre 23.00, najčešće budem kod kuće oko 1.00, a znao sam da “zaginem“ i do 3-4 ujutru. U Parizu i Londonu je drugačije, tada uglavnom sve obaveze završim do 22.30, nekada čak i ranije. Onda krevet, pa ispočetka. Na površini uvek isto, ali svaki dan je drugačiji.

Koliko su vam društvene mreže pomogle u poslu, upoznali ste neke zanimljive ljude i kolege putem istih?

-Pomogle su mi mnogo. Pre svega, povezao sam se sa brojnim kolegama i pre nego što sam počeo da izveštavam sa Slemova, pa sam imao utisak kao da ih već poznajem i pre nego što smo se lično upoznali. Neki od njih su mi pomogli u početku. Zatim, društvene mreže (za mene pogotovo Tviter) odlično su sredstvo neposredne interakcije sa čitaocima, koji tu mogu da sugerišu, postavljaju pitanja, hvale, kritikuju… To je još jedan način približavanja i upoznavanja barem nekih od ljudi kojima su moji tekstovi namenjeni. Dalje, prevodom nekih većih intervjua na engleski jezik uspeo sam da učinim da Sport Klub ponekad citiraju razni veliki inostrani mediji, na šta sam posebno ponosan.

Novak Đoković je svakako tema br 1. u Srbiji, ali i svetu. Kakve su vaše prognoze, je l’ će dostići Federera po broju GS titula, i s obzirom na to da ste ga gledali uživo u velikim finalima, je’ l je publika stvarno toliko nekorektna prema njemu kada iga protiv Federera ili Nadala, ili mi nešto umišljamo?

-Nemoguće je reći hoće li Novak stići Federera. Setite se, i 2016. godine posle Rolan Garosa svi su već govorili kako stiže tadašnjih Federerovih 17. Mislim da su Federer, Nadal i Đoković postavili nenormalne kriterijume i da stoga ljudi do kraja ne razumeju koliko je zapravo teško osvojiti Gren slem titulu. Tih turnira ima samo četiri godišnje uostalom… Verujem da se Novak neće zaustaviti ovde, kriza koju je imao revitalizovala je njegovu volju za tenisom i utiska sam da svoj povratak i sadašnje uspehe ceni još više nego ranije upravo zbog svega što se dogodilo. Uzevši u obzir njegovo telo i način života koji vodi, lako je zamislivo da još nekoliko sezona bude u samom vrhu i da osvaja titule. Koliko? Stvarno ne mogu da prognoziram. Kada je reč o drugom delu pitanja, bilo je momenata kada je publika prelazila granice dobrog ukusa. Lično sam prisustvovao vrlo nekorektnom ponašanju publike u finalu Vimbldona 2015, a brojne kolege rekle su mi da to nije ništa u poređenju sa finalom US opena iste godine. Nisam od tipova “zavera“, “to je zato što je Srbin“ i slično, ali stoji da se u sportu koji tradicionalno pripada velikima ne gleda baš blagonaklono kada momak iz tako malo zemlje uradi sve ono što je Đoković učinio. Jednostavno, za šire priznanje i poštovanje morao da je grabi više i da kopa dublje nego neke njegove kolege sličnog pedigrea. I, hteli mi to da priznamo ili ne, činjenica je da Đoković veću podršku uvek ima na Istoku nego na Zapadu.

46492125_2429123453783729_1093832547139321856_n-3669738
Foto: Privatna arhiva

Razgovarali ste sa puno sportista, sa kim je bilo najopuštenije, ko vas je iznenadio, iz koga je trebalo da izvlačite reči…?

-Bilo je, hvala Bogu, zaista mnogo intervjua koji su mi ostali u lepom sećanju, a sigurno ću neki i zaboraviti. Imam dva kriterijuma – prvi i važniji jeste da je intervju sadržajno najbolji mogući, a drugi jeste “zvučnost“ sagovornika. Izdvaja se intervju sa Đokovićem u Parizu 2015, vrlo opušten i drugačiji razgovor vodio sam sa Bogdanom Bogdanovićem leta 2017, Rade Zagorac i Marko Simonović rečiti su i pametni momci, isto važi i za Aleksandru Krunić koja uvek nečim iznenadi, sa Miškom Ražnatovićem uvek su dobri intervjui jer taj čovek retko ima dlaku na jeziku, a ponosan sam i na intervju sa Zoranom Savićem – razgovarali smo 80 minuta telefonom! Razgovor sa Andreom Agasijem, mada kratak, pamtiću zauvek jer je on bio jedan od mojih heroja iz detinjstva, isto važi i za dvodelni intervju sa Jankom Tipsarevićem (razgovarali smo duže od sata), a pamtiću i kada sam razgovarao 45 minuta s Bobijem Marjanovićem i kada sam ustanovio da nisam uključio diktafon. ‘Nema veze, ponovo ćemo’, rekao mi je uz osmeh. Srećom, nismo morali jer sam većinu zapamtio i trčao sam u redakciju da skucam dok mi nije isparilo iz glave. Ali sama njegova reakcija je za poštovanje, ni na licu mu se nije video ni trag onoga “da li je moguće“. Bio je tu jedan opširan i otvoren razgovor sa Milošem Ninkovićem u Australiji, jedan intervju sa Čarlsom Dženkinsom, zatim podkast u kojem mi je gostovao Novica Veličković… Eto, to je ovako iz prve, a već znam da sam zaboravio neke.

Prema vašem mišljenju, da li je pristojno da jedan fudbaler bude plaćen stotine milione evra, dok s druge strane neko ko se bavi manje popularnim sportom, na primer atletikom, zarađuje mnogo manje?

To nije pitanje pristojnosti, nego ekonomije. Tom logikom mogli bismo da se upitamo: „Da li je pristojno da jedan lekar ili profesor zarađuje manje od jednog atletičara?“ To moralisanje čak i ima smisla, ali svet funkcioniše na jedan način i taj način će teško ikada biti izmenjen.

41498826_941602922714372_6984401200288366592_n-9152192
Foto: Privatna arhiva

Kako vi gledate na komercijalizaciju sporta, da li igračima smeta kada treba nakon dugih mečeva da daju izjave, da se odmah slikaju…?

Na tragu prethodnog odgovora – ako zarađuju toliki novac, nema šta da im smeta. Ne sme da im smeta ako su iole profesionalci. Svako od nas u svom poslu ima neke delove koje obožava i druge koji mu nisu baš omiljeni – e, koliko si dobar u svom poslu vidi se po tome sa kakvom revnošću obavljaš ove potonje dužnosti. Zato izuzetno cenim sportiste koji su svesni da komunicirajući sa novinarima u stvari komuniciraju sa javnošću, sa navijačima, sa ljudima koji kupuju karte i gledaju taj sport na TV-u. Neki to vole više, neki manje.

Vlada „mit“ da je lako biti sportski novinar, hajde kažite nam zašto nije lako biti sportski novinar?

Obožavam svoj posao i sa tog aspekta mi je “lako“ jer sam o tome sanjao otkad sam bio dete. Ruku na srce, u našem poslu ne postoji ista vrsta odgovornosti koju imaju npr. lekari i profesori, sa tog aspekta jeste lakše, ali često ljudi misle i kažu “pa, ovo bih mogao i ja“. Onda neki od njih dođu i probaju, pa se ispostavi da baš i ne mogu… Za sve novinare, ne samo za sportske, možda je i najteže i to što ne vode strukturiran život, što se radno vreme menja iz dana u dan i što praznici ne postoje. Ali kažem – ako voliš ovaj posao, onda ti to ne pada teško. A i ako ti nekad padne, samo kažeš sebi “to je sve u rok službe“ – tu rečenicu sam počeo da primenjujem kad sam je čuo od mudrog kolege Voje iz Žurnala i radi, pravo da vam kažem.

Šta bi trebalo danas da znaju mladi novinari,  oni koji će tek početi da se bave ovim poslom, a vi smatrate da je bitno?

Imao sam tu sreću da održim nekoliko predavanja studentima i tada sam isticao sledeće stvari. Prva, spomenuta ljubav prema poslu, “loženje“ od rane mladosti je velika prednost vrsnih sportskih novinara. Druga – detaljno i sveobuhvatno poznavanje oblasti kojom se baviš, u mom slučaju sporta, ali i opšte obrazovanje. Treća – pismenost. Četvrta – spremnost na samokritiku i na prihvatanje kritike, to je jedini put ka napretku.

Sa kim  biste radili intervju (a niste do sada), sa kim nikada ne biste, i koliko ste objektivni kada tim ili igrač za koji navijate gubi?

Bez dileme – sa Dirkom Novickim. Ne postoji niko sa kime “nikada ne bih“, to spada u domen profesionalizma – ako je neko relevantan sagovornik u nekom trenutku, to je moj posao nezavisno od ličnih preferenci. Na tragu priče o profesionalizmu, onoga trenutka kada sednem za tastaturu oblačim svoj identitet novinara i nemam problem da budem objektivan. Apsolutna objektivnost ne postoji, svi smo mi rezultat naših osobina, stavova, vrednosti koje utiču na ono što mislimo i pišemo, ali trudim se i težim da budem racionalan i što je moguće objektivniji.

nole-i-ozmo-1525231
Foto: Privatna arhiva

Navedite našim čitaocima neku poučnu knjigu i recite nam zašto je važno da čitamo i pravilno pišemo?

Iz knjiga može mnogo da se nauči, neke knjige su me iz korena uzdrmale, promenile pogled na život, uticale na moj sistem vrednosti. Važno je čitati jer je to efektan način ličnog napretka. Striktno novinarski, čitanje širi rečnik i poboljšava stil, a karakterističan stil i jasna rečenica obeležja su vrhunskih novinara. Moj omiljeni pisac je Remark, u “Trijumfalnu kapiju“ sam se zaljubio. Heseov “Narcis i Zlatousti“ na mene je snažno uticao, baš kao i “Kad je Niče plakao“ Irvina Jaloma, Selimovićev način pisanja mi mnogo prija, pa obožavam “Tvrđavu“ i “Derviš i smrt“. Za sajt Kultiviši se pisao sam o “Narcisu“ i “Dervišu“.
Rečju, knjige su izvor mudrosti i žao mi je ponekad što još više ne čitam.

Šta Ozmo jede kada gostuje u Melburnu, Parizu ili Vimbldonu?

Mnogo je tu brze hrane, nažalost, a u novinarskim kantinama je uglavnom standardna hrana koju mogu da jedu ljudi sa svih krajeva sveta – krompir, povrće, meso… Uglavnom je to obična, “normalna“ klopa. Od malo egzotičnijih stvari probao sam kengurovinu pre dve godine, ukus je nalik govedini. Francuzi imaju divne slatkiše, tartove pogotovo, kao i sendviče jer im je hleb izuzetno ukusan, a na Vimbldonu ima jedna čokoladna torta kojoj se radujem nedelju dana pre puta.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *