петак, 29 марта

Diskriminacija postoji samo kada je neopravdana

Diskriminacija postoji samo kada je neopravdana

Autorka: Dejana Ristić

Svesni smo da se u vremenu kome se nalazimo jako često susrećemo sa raznim vidovima diskriminacije, bilo po osnovu rase, pola, jezika, nacionalne pripadnosti, veroispovesti, imovnog stanja, seksualnog opredeljenja…

Zabrana diskriminacije je Ustavom, kao najvišim pravnim aktom u Republici Srbiji, proklamovano načelo,  koji u članu 21 sadrži odredbu o zabrani diskriminacije.  Diskriminacija kao takva uređena je i mnogim međunarodnim aktima od kojih bih posebno istakla Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu  ljudskih prava i osnovnih sloboda koji u članu 1 propisuje opštu zabranu diskriminacije.

U Srbiji je na snazi i Zakon o zabrani diskriminacije kojim je uređena celokupna problematika diskriminacije i ustanovljen  državni organ – Poverenik za zaštitu ravnopravnosti.

Zakon u članu 6 govori o neposrednoj diskriminaciji:

“Neposredna diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica, zbog njegovog odnosno njihovog ličnog svojstva u istoj ili sličnoj situaciji, bilo kojim aktom, radnjom ili propuštanjem, stavljaju ili su stavljeni u nepovoljniji položaj, ili bi mogli biti stavljeni u nepovoljniji položaj”. Na primer   poslodavac propiše da je otpremnina za odlazak u penziju za muškarce 300 evra po godini radnog staža, a za žene 200 evra”.

Uz to u članu 7 zakona govori se o posrednoj diskriminaciji:

“Posredna diskriminacija postoji ako na izgled neutralna odredba, kriterijum ili praksa lice ili grupu lica stavlja ili bi mogla staviti, zbog njihovog ličnog svojstva, u nepovoljan položaj u poređenju sa drugim licima u istoj ili sličnoj situaciji, osim ako je to objektivno opravdano legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primerena i nužna”.

Na primer direktor firme uveo je ocenjivanje zaposlenih na kraju godine kao uslov za postavljenje na više radno mesto, s tim što je naložio da se ocenjuju samo zaposleni koji su u prethodnoj godini radili duže od šest meseci.

Ovde je važno napomenuti da svaka nemogućnost ili neostvarivanje prava nije istovremeno i diskriminacija. Da bi se neko ponašanje odnosno pravljenje razlike moglo podvesti pod diskriminaciju, neophodno je da to ponašanje odnosno pravljenje razlike bude neopravdano, što bi značilo da je nekad pravljenje razlike opravdano. Uzmimo za primer recimo odvojena sportska takmičenja za žene i muškarce, ona se takođe mogu smatrati opravdanim pravljenjem razlike, jer se muškarci i žene uglavnom razlikuju po telesnoj konstituciji i fizičkoj snazi, što dovodi do znatne razlike u rezultatima koje postižu (razlika u rezultatima skoka sa motkom – 6,14 metara u muškoj konkurenciji, a u ženskoj 5,06 metra).

Na pitanja ko može biti diskriminator i ko može biti diskriminisano lice, odgovor je isti- SVAKO. Uzmimo u obzir samo činjenicu da živimo u 21.veku gde je diskriminaciju po osnovu bilo kog ličnog svojstva svakodnevna pojava, bilo na radnom mestu, školi, ulici ili prodavnici.

Zbog same rasprostranjenosi diskriminacije zakonom o zabrani diskriminacije uveden je državni organ – Poverenik za zaštitu ravnopravnosti.

Kada govorimo o Povreniku za zaštitu ravnopravnosti, prvo treba napomenuti da se radi o samostalnom i nezavisnom državnom organu koga bira Narodna skupština na period od pet godina. Osnovna nadležnost Pоvеrеnika је dа primа i rаzmаtrа pritužbе zbоg diskriminаciје, da dаје mišlјеnjа i prеpоrukе u kоnkrеtnim slučајеvimа diskriminаciје i izričе zаkоnоm utvrđеnе mеrе. Poverenik ima ovlašćenje da preporučuje organima javne vlasti i drugim licima mere za ostvarivanje ravnopravnosti.

Pоstupаk prеd pоvеrеnikоm pоkrеćе pоdnоšеnjеm pritužbе, pritužbu svako podnosi u svoje ime. U slučaju da se radi o pоvrеdi prаvа grupе licа, pritužbu mоžе pоdnеti bilо kоје licе iz grupе. Ako na osnovu prikupljenih činjenica i pravnih propisa utvrdi da je izvršena diskriminacija, pоvеrеnik dоnоsi mišlјеnje zajedno sa prеpоrukom u kojoj se navodi šta diskriminator treba da učini kako bi оtklonio pоvrеdu prаvа. U slucaju da poverenik utvrdi da nije izvršena diskriminacija, poverenik dоnоsi mišlјеnje u kojem navodi ovaj svoj stav. Mišljenje se daje u pisanom obliku i mora biti obrazloženo.

Zakonom o zabrani diskriminacije pоvеrеnik је оvlаšćеn dа protiv diskriminatora podnese tužbu. Poverenik podnosi tužbu kad oceni da je slučaj diskriminacije оd strаtеškоg znаčаја i da je pоtrеbnо vоditi tzv. strаtеšku pаrnicu. Strateške parnice se uvek vode u javnom interesu. Time se omogućuje unapređenje sudske prakse i utiče na promene stavova javnog mnjenja. Za vođenje strateških parnica biraju se tipični slučajevi široko rasprostranjene diskriminacije. Ovde je važno napomenuti da poverenik postupa kao tužilac a ne kao zastupnik diskriminisanog lica, mada mu je nеоphоdnа pisana sаglаsnоst diskriminisаnоg licа, ako je diskriminаciјa izvršena samo prema određenom licu.

„U našem društvu postoje ljudi kao što smo Vi ili ja koji se svakoga dana suočavaju sa nepravdom samo zato što se razlikuju od većine. Razlikuju se jer imaju drugu boju kože, zato što su žene, veruju u drugog boga, ili su drugog seksualnog opredeljenja. Osloboditi se takve nepravde i nejednakosti jeste ono što je suština priče o jednakim mogućnostima“, navode autori  Fil Klements i Toni Spinks u Vodiču za jednake mogućnosti – Kako da izađemo na kraj sa nepravdom.

Tekstovi objavljeni u rubrici “Glas mladih –  “MAAT A.S.”” predstavljaju stavove autora i ne mogu se smatrati stavom Media Start Info portala.

1 komentar

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *